Bilo ih je četvero

Našli ti se jednom slijepi odvjetnik, privatna istražiteljica alkoholičarka, crni div otporan na metke i milijarder svjetleće šake, sjeli za stol u kineskom restoranu i popričali o spašavanju New Yorka…

Znate onaj osjećaj kad vaš najdraži nogometni klub padne u ruke nekog šeika s Bliskog istoka ili kineskog bogatuna sumnjive pozadine koji uloži mrvicu svog kapitala („mrvica“ predstavlja nekoliko milijardi eura) u njega i obeća svim navijačima da će klub kojega je kupio postati najbolji u Europi za nekoliko godina? Tako Kinezi ili Arapi počnu peglati svoje bankovne kartice i dovoditi goleme svjetske zvijezde za sulude cifre, redom bombastično najavljivane, a zaposle i perspektivnog trenera kojemu je zadatak povezati sve konce i napraviti od nevjerojatno talentiranih pojedinaca ubojiti stroj koji će gaziti sve pred sobom. No, često se dogodi da u prvim utakmicama tih super-momčadi igrači štucaju i nisu tako impresivni kako se od njih očekuje.

Nekada treba da ekipa klikne, a to najbolje znaju Defendersi. Novi proizvod iz Netflixove radionice na tom je servisu aktualan već dovoljno vremena da ga pogledate, a bio je, kada se sve stvari zbroje, u izradi pune četiri godine, još otkako je objavljeno kako će se snimati serije o četiri Marvelova superheroja koji će se naposljetku udružiti u namjeri da spase svoj grad – New York – od strašne prijetnje koja bi mu mogla ozbiljno nauditi.

Vrag na tronu

“Daredevil” je letvicu postavio na novu razinu predstavljajući nam New York koji je čista mrakaća. Kao da smo sami živjeli u prljavim stanovima Hell’s Kitchena.

Svijet ljubitelja superjunaka mahnito se uzdrmao prije dvije godine kada smo dobili prvu sezonu Daredevila. On je bio nešto dotad neviđeno ne samo u MCU-u, nego u superherojskim TV serijama općenito. Do te 2015. imali smo prilike gledati jedino serije poput Arrowa, Flasha i Gothama, koje i dan danas imaju svoje vjerne i posvećene fanove, ali nitko im ne može priznati posebnu kvalitetu i kompleksnost, podizanje žanra na neku novu razinu i pružanje inovativnih elemenata u priči, režiji i scenariju svojim gledateljima. Serije na CW-u i Foxu nikad se nisu maknule od onoga što su prvotno bile – lagane polusapunice za nezahtjevne gledatelje, vaša nasumična razonoda uz popodnevnu kavu nakon što dođete s posla i upalite kanal tipa Doma Tv.

Daredevil je bio sve što dotad nismo vidjeli u MCU-u: postavio je letvicu na novu razinu predstavljajući nam New York koji je čista mrakaća, s prljavim stanovima Hell’s Kitchena i ulicama krvavim od kriminala, s likovima koji su pravi ljudi, a ne plastični polubogovi. Prelazio je granice genijalnim koreografijama i ponudio nam neke od najzanimljivijih i najživotnijih likova koje je MCU ikada vidio. Nakon te prve sezone, svi su vatreno iščekivali ono što dolazi dalje.

Daredevil: Marvelov mračni trijumf

No, nitko nije uspio skinuti Daredevila s trona, pa ni približiti mu se toliko da osjeti dah nekog kolege superheroja za svojim vratom. Možete reći da sam pregrub i možete se poslužiti onom otrcanom „svatko ima svoje mišljenje“, ali realno, nijedna Netflixova ekranizacija Marvelovih superjunaka nakon Daredevila nije bila bolje primljena osim možda Jessice Jones, o čemu bismo također danima mogli raspravljati.

Tako je Jessica imala najodvratnijeg negativca svih vremena u Kilgraveu, ali nije imala emotivni i moralni punch te režiju Daredevila. Luke Cage nam je pružio dobre obrate u radnji, ali sve između je bilo sporo i sterilno. A kada je Iron Fist, nedorečena i loše režirana serija o zastarjelom superjunaku možda i previše nagrđena u javnosti, očekivanja prema Defendersima su se, vrlo opravdano, poprilično spustila.

Come as you are

Glavni likovi čak su i najjača karika Defendersa. Popraćeni svojim karakterističnim bojama u svakoj sceni kojoj se pojave, imaju taj prijetko potreban swagger koji je naveliko korišten.

Udružiti superjunake u tim nije nimalo lako s obzirom na to kako zvuči. Sve su to mahom različite persone, s različitim pogledima na svijet, pozadinama, motivima i interesima, a često se njihovi susreti prikazuju kao manje-više bezbolna druženja gdje su junaci, jednom kada se skupe, gotovo uvijek složni i jednoglasni u odlukama, osim kada se treba zaraditi koja milijarda dolara više pa studio izmisli konflikt a la Civil War. Defendersi nisu takvi – udružuju se zbog svojih osobnih pobuda, a ne zato jer im to nalaže vlada ili netko drugi na poziciji moći. Često se ne slažu i rade po svome, pa čak se znaju i okrenuti jedni protiv drugih, nešto što je puno realnije od nepobjedivih superjunaka koji samo da ne počnu pjevati „Kad se male ruke slože…“

To nam tvorci serije i daju do znanja u prvih nekoliko epizoda. Kao što sam rekao na početku – treba potrajati da se stvori tim koji pobjeđuje, pa tako scenaristi pokušavaju stvoriti vjerodostojan odnos između glavnih aktera ove priče. Potrebno je stvoriti određenu napetost i postaviti temelje za sukobe koji će se tek dogoditi pri čemu Defendersi nisu pogriješili. Oni se služe Nirvaninom Come As You Are koja ih perfektno opisuje i nije ni čudo da je Netflix pribjegao toj pjesmi prilikom marketinga za seriju.

Izvrsno uobličeni likovi najjači su adut “Defendersa”

Glavni likovi su čak i najjača karika Defendersa. Popraćeni svojim karakterističnim bojama u svakoj sceni kojoj se pojave, imaju taj prijetko potreban swagger koji je naveliko korišten. Matt Murdock (odlični Charlie Cox) uvijek je bio osjetno zanimljiviji lik od ostalih solo-igrača u Netflix/MCU franšizi. Čovjek je to koji je konstantno razapet između vlasitite katoličke vjere i nasilnog života kojega vodi noću, odvjetničkog gonjenja pravde u sudnicama i preuzimanje iste te pravde u svoje ruke kada obuče kostim Daredevila, a ni ovdje se ne razlikuje puno od već dobro nam poznatog Matthewa.

Luke Cage (Mike Colter) možda je i najpozitivniji lik u cijeloj četvorci, dobri duh Harlema koji, koliko god opako izgledao, uvijek pokušava djelovati razumno. Čak je i Danny Rand (među fanovima omraženi Finn Jones), iako još uvijek obiluje prenemaganjem („Ja sam Željezna šaka! Najveći borac koji je ikada hodao Zemljom! Ja! Iron Fist!“), puno bolji u odnosu na njegov loše napisani lik iz samostalne serije. Jedino Jessica Jones (Krysten Ritter) pati od stereotipa „nezainteresirane kučke“ koja baca sarkastične šale dvojbene kvalitete koje će vas podsjetiti na isforsirane quipove koje smo toliko puta imali prilike čuti u Avengersima. A dobru im podršku daje i Scott Glenn u ulozi Sticka, koji nije pobjegao od svoje čangrizave i tvrdoglave pojave koju smo navikli gledati, ali je još uvijek velika faca i služi kao „menadžer“ ovog Marvelovog benda.

Također, tu je cijela plejada sporednih likova iz samostalnih serija koji ovdje moraju biti i to je sasvim jasno, ali često svojim pojavljivanjima kradu vrijeme gledateljima i jedan do drugoga su naporni i, zapravo, vrlo, vrlo slični jedan drugome. Moraju biti tu da se glavni heroji imaju o čemu brinuti, a spomenuti likovi većinom rade upravo to – brinu se ne radeći ništa, nemaju pojma što se događa i čudom se čude na sve što se zbiva, osim Coleen Wing (Jessica Henwick), desne ruke Dannyja Randa.

Neiskorišten potencijal kao Marvelov sindrom

Neinspirativan i ziheraški pristup scenariju te redatelji koji se ne trude previše napravili su seriju koja nije nešto posebno razočarala, ali nije ni preuzela mnogo rizika.

Ruka. The Hand. Napokon da smo i do njih došli. Guranje njihove organizacije u drugu sezonu Daredevila bilo je pomalo nasilno, ali sada znamo i zašto – Defendersi su se jednostavno morali najaviti. Možda je njihovo pojavljivanje ondje bilo pomalo nategnuto, ali zaista su ostavili dojam prijeteće i opake organizacije. U Iron Fistu doimali su se vrlo sposobnima, iako su prikazani puno slabije nego u Daredevilu, a ovdje… Napokon imamo prilike upoznati cijelu njihovu upravu i hijerarhiju, tko je tko u cijeloj priči i, sve u svemu, ne dobijemo ništa posebno osim toga što Stick trči okolo i viče kako su opasni.

Jesu li, zaista?

Pristojni su, ali nisu previše relevantni. Alexandra (svima nam znana veteranka Sigourney Weaver) dobra je negativka, nije stereotipni zli šef, već osoba s jasno određenim motivima i problemima. Elektra (Elodie Yung) je uvjerljiv, ali naporan lik. Svi ostali nisu ni blizu Wilsonu Fisku kakav je bio Vincent D’Onofrio, već spomenutom Kilgraveu Davida Tennanta, pa čak je i novopečeni oskarovac Mahershala Ali kao Cottonmouth bio upečatljiviji i svakako zabavniji lik. Iako vam serija stalno nabija na nos kako se spremaju grozni dani za New York i kako su ulozi nevjerojatno visoki, taj dojam ne dobijete gotovo nikada. Oko Handa smo tako dobili mnogo buke, a malo konkretne prijetnje.

Čak više nije toliko zanimljivo gledati Daredevila, Jessicu, Lukea i Dannyja kako šamaraju ninje po mračnim kutovima New Yorka. Dijelom zbog toga što akcijske scene (izuzev dvije-tri odlično snimljene scene) nisu na toliko visokoj razini kao one u već naveliko opjevanom Daredevilu, a i zbog toga što, ponavljam, The Hand nikada ne ostavlja dojam onakve prijetnje kakva je bila kada su napali Metro General bolnicu ili zatočili i mučili Sticka.

Nije loše, ali je moglo bolje

Defendersi su upravo ono što su, naposljetku, i ostale Netflixove adaptacije Marvelovih stripova. Kada se sve zbroji, radi se o logičnoj mješavini četiri samostalne serije koje smo imali prilike gledati. Serija je to koja pršti od potencijala koji je iskorišten polovično. Neinspirativan i ziheraški pristup scenariju te redatelji koji se ne trude previše napravili su seriju koja nije nešto posebno razočarala, ali nije ni preuzela mnogo rizika. Baš kao i kod većine ostalog Marvel/Netflix materijala, zabavit ćete se pri gledanju serije, ali nećete joj se vraćati i pričati o njoj tjednima kasnije.

Netflixove serije tako su se zapravo i više nego dobro uklopile u MCU koji je poznat po snimanju vrlo sličnih filmova – pogledaš ih, dobri su, ali ne i predobri, te zatim zaboraviš na njih. Stilska monotonost i ponavljanje istih tema i zapleta nešto je što se već pomalo zabrazdilo u „uličnome MCU-u“, a The Defenders nisu iznimka, bez obzira na dobru karakterizaciju likova i nekoliko zadovoljavajućih scena. Korak je to naprijed u odnosu na Iron Fista, ali opet korak i pol u zaostatku u odnosu na ono najbolje što smo vidjeli od Netflix/Marvel serija.  Sljedeći na redu je Punisher koji nam se fenomenalno predstavio u drugoj sezoni Daredevila. Hoće li i on biti tek još jedna od razvučenih serija ili originalni i vanserijski primjerak pomalo ustajalog svemira unutar svemira? Likove za takvo što sigurno ima. Ima li i prave ljude, u to se valja uvjeriti.

Andrija Golub

Andrija Golub

Dio Superheroja od 2015. godine. Urednik portala i jedan od njegovih osnivača. Glas iza naših video-eseja na YouTubeu i admin Facebook stranice.
Andrija Golub
Share on FacebookShare on RedditTweet about this on TwitterShare on TumblrPin on Pinterest
Posted in Početna, Serije, Tekstovi and tagged , , , , , .

One Comment

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.