Čije ime treba upisati u bilježnicu?

Nije tajna da se Hollywood i anime ne vole. Ekranizacije animiranih filmova iz Japana već godinama pokušavaju pronaći plodno tlo u SAD-u, što se, čini se, nikako ne može ostvariti. Filmovi se snime, fanovi japanskog originala ih popljuju do te mjere da snimljena djela ispadnu još gora nego što zapravo jesu, veliki holivudski studio dobije još jedan prosječni scenarij na stol, neki šef u kancelariji da zeleno svjetlo za snimanje i tako u krug. Dobar primjer je ovogodišnja ekranizacija kultnog animea Ghost in the Shell koja je naišla na loše kritike i postala prosječan, poglupljen film u odnosu na original, a Death Note trenutno, uz ispodprosječne kritike, drži  strašno lošu ocjenu od 4.8/10 na popularnoj filmskoj bazi podataka zvanoj IMDb, koja će svakako odbiti veliku količinu potencijalnih gledatelja. Kako i zašto je tako, pitate se? Tko je kriv za neuspjeh i nekvalitetu takvih filmova? Tko zlikovac u cijeloj priči?

Ubijajmo ljude uz glazbu osamdesetih

Nitko ne može osporiti da je Death Note lijen i traljav film, čudna mješavina različitih tonova koji ne idu jedan uz drugi i, kao i Ghost in the Shell, namjerno gluplja verzija originalnog materijala, s glupljim likovima za, naposljetku, gluplju publiku.

Prije dva dana, 25. kolovoza 2017., Netflix je službeno izbacio Death Note, američku ekranizaciju zaista sjajne mange i animea autora Tsugamija Ohbe i Takeshija Obate. Režirao ga je Adam Wingard, vizualno vrlo interesantan redatelj i zaljubljenik u horore koji se proslavio 2014. s filmom The Guest, ali i podbacio prošlogodišnjom Vješticom iz Blaira. Radnja filma vrti se oko Lighta Turnera (pomalo neuvjerljivi Nat Wolff), srednjoškolca iz Seattlea koji jednoga dana nabasa na čudnu bilježnicu koja ubije onoga čije ime u nju bude upisano. Mladi Light uz pomoć jezivog demona Ryuka (izvrsni Willem Dafoe) i novopronađene ljubavi Mie Sutton (lijepa Margaret Qualley) počne misiju „čišćenja“ svijeta od sveg zla i počne ubijati svakog zločinca, kriminalca, silovatelja, terorista i lopova koji postoji. Kira, kako ga zna javnost, postane štovan u društvu, ali ekscentrični detektiv L (dojmljivi Lakeith Stanfield) počne tragati za Kirinim pravim identitetom i tada počinje igra mačke i miša koja nas prati kroz ostatak filma.

Ryuk,, shinigami, “bog smrti”

Mračna manga sa svom silom skrivenih motiva, intelektualnih tema i moralnih dvojbi odličan je spoj detektivske drame i horora koji je oduševio čitatelje, a pomoću animea kasnije i gledatelje diljem svijeta. Kao takva, izvrsna je podloga za snimanje kvalitetnog dugometražnog filma koji bi mogao zaintrigirati i publiku koja se inače ne bavi japanskom sedmom i devetom umjetnošću.

Death Note na filmu ideja je koja se pojavila taman kada je istoimeni anime poharao svijet prije desetak godina. Prvotno ga je trebao režirati Shane Black (The Nice Guys), ali se protivio želji tadašnjih šefova Warner Brosa koji su željeli od Lighta napraviti osvetnika i shinigamija Ryuka potpuno izbaciti iz jednažbe, te je napustio film. Zamijenio ga je Gus van Sant, ali je i on u međuvremenu otpao, tako da je glavno ime za preuzimanje redateljske stolice postalo ono Adama Wingarda, koji je vrlo entuzijastično pristupio projektu, samo da bi Warner Brothersi odlučili kako će njihov studio odustati od filma. Uskočio je Netflix koji je ustupio Wingardu budžet od 50 milijuna dolara za ekranizaciju Death Notea koja je, po njihovom planu, trebala biti prva značajna adaptacija animea u Americi.

Nažalost, Hollywood je opet podbacio. Gledajući Death Note u tišini svoje sobe, ali i čitajući reakcije fanova diljem svijeta, shvatio sam da će američki film i anime vrlo teško na zelenu granu.

L Keitha Stanfielda je jedna od svijetlih točaka filma

Nije da Netflixov Death Note nema ništa kvalitetno u sebi. Ne radi se o filmu koji će se za nekoliko godina moći naći u clickbait top-listama najgorih filmova svih vremena na senzacionalističkim portalima i ne radi se o noćnoj mori kakav je bio već spomenuti Dragonball Evolution (o kojemu ćemo uskoro detaljnije), ali nitko ne može osporiti da je Death Note lijen i traljav film, čudna mješavina različitih tonova koji ne idu jedan uz drugi i, kao i Ghost in the Shell, namjerno gluplja verzija originalnog materijala, s glupljim likovima za, naposljetku, gluplju publiku.

Postoje dva fundamentalna razloga zbog kojih će se anime morati trgati i boriti za bilo kakav uspjeh u svijetu zapadnjačke kinematografije, a jedan od njih je upravo nemilosrdna holivudska hladnoća i želja za uspješno odrađenim biznisom, a ne snimanjem kvalitetnog filma. Dodajte tome nemoć brojnih scenarista koji uporno i nasilno žele prilagoditi japansku priču i mentalitet zapadnjačkome na način koji je kriv i dokazano neupotrebljiv i dobit ćete ubojitu kombinaciju, vrlo klimavu konstrukciju koja se može jednako lako srušiti.

Srednjoškolska ljubav? Meh…

Tako je Death Note jedna velika hrpa krivih odluka. Od materijala dugog kojih deset sati, autori filma probali su snimiti relativno kratak film od sat vremena i četrdeset minuta i tako stvorili suviše brzo djelo koje više podsjeća na highlight reel neke TV serije na YouTubeu koliko na koherentan i tečan film. Radnja zbog toga izuzetno pati, čineći transformaciju protagonista u Kiru, „spasitelja svijeta“, vrlo nerealnom i stupidno neuvjerljivom. Glavni su likovi, posebno Light, puno gluplji nego u originalu i scenaristi su time podcijenili ne samo publiku, već i izvornu priču. Od genija i uzornog studenta napravili su edgy školarca koji se najviše od svega želi svidjeti atraktivnoj navijačici, ciljajući na isfurani young adult ton filma koji Death Noteu nikako ne paše, križajući ga s grotesknim prikazima ubojstava i preglumljavanjem glavnog glumca Nata Wolffa. Od svih tih tonalnih bitaka, da ih tako nazovemo, pravi, mračni i intrigantni narativ tek se nazire u nekim scenama gdje se pojavljuju L i šarmantno zlobni Ryuk. Još jedan dokaz dodvoravanja depresivnim tinejdžerima soundtrack je koji obiluje soft rock hitovima osamdesetih. Iako sintisajzeri Atticusa Rossa podižu atmosferu određenih scena, ne možemo rukom ne pokriti lice kada pratimo slow-mo scene školske zabave tijekom koje u pozadini svira Berlin i Take My Breath Away. Da je Death Note priča o tinejdžerskoj ljubavi i problemima to bi bio sasvim legitiman izbor, ali nažalost po redatelja i scenariste, puno je više od toga.

Death Note bi mogao naići na svoje poklonike. Ne bi me čudilo da film dobije i nastavak, što je i sam Adam Wingard zaželio, ali ono što nam je Netflix predstavio je hrpa neiskorištenog potencijala, mediokritetski film kojega će fanovi jednostavno raščerupati. Fanovi…

Ako su holivudski studiji, redatelji i scenaristi jedan tabor zlikovaca u cijeloj priči, fanovi izvornog materijala su, koliko god to paradoksalno zvučalo, drugi.

Efekt Evolutiona

Iako je Death Note bez ikakvog pogovora prilično loš, u današnje se doba informacija lako može zaključiti kako je kod velike frakcije fanova Netflixov film bio katastrofa na razini Černobila još i prije nego što su ga pogledali.

Kada je 2007. godine objavljeno da će 20th Century Fox definitivno snimati filmsku adaptaciju Dragon Balla, možda i najpopularnijeg anime serijala svih vremena, fanovi istoimenog djela genijalno uvrnutog Akire Toriyame blagonaklono su gledali prema ekranizaciji njima najdraže priče. Tih je dana u velikoj mjeri, iako oprezan, postojao popriličan hype oko izlaska filma. Ljubitelji originalnog materijala željno su čekali prve fotografije glavne zvijezde Justina Chatwina koji je dobio ulogu legendarnoga Gokua, a svi su se pitali može li redatelj James Wong, redatelj horora Final Destination i čovjek koji je imao svoje prste u nekolicini epizoda kultnih X-Filesa napraviti dobar posao i ekranizirati čudnovate avanture glavnih likova Zmajeve kugle na način vjeran originalnom materijalu. Fanovi animea i mangi, iako to danas zvuči neobično i pomalo nestvarno, tada nisu imali ništa protiv oko američkog uplitanja u japansku svetinju.

“Dragon Ball” je jedan od najpoznatijih anime serijala ikada

No, kada su napokon procurile službene fotografije, a tada i trailer za film, optimizam je bio sve manji. Tvrdokornim fanovima nije trebalo dugo vremena da počnu s paljbom sa svih strana i nekolicina njih je unaprijed proglasila film smećem, potpuno se bazirajući na marketing. A kobnog  10. travnja 2009., kada je film naslova Dragonball Evolution ugledao svjetlo dana, cijeli svijet se mogao uvjeriti u to da su upravo ti fanovi bili u pravu.

U knjizi objavljenoj 2016., koja je obilježavala tridesetu godišnjicu nastanka Dragon Balla, tvorac mange Akira Toriyama napisao je sljedeće: „Ostavio sam se Dragon Balla i bio sam spreman nastaviti dalje bez njega, već sam zaključio priču. No kada sam pogledao onaj igrani film… Jako me razljutio.“

Tijekom godina smo svi imali prilike svjedočiti zaista bezobrazno lošim adaptacijama stripova, knjiga i video-igara kojima nas je Hollywood hranio. Ekranizacije franšiza koje iza sebe imaju veliku vojsku poprilično nabrijanih fanova nikada nisu lak zadatak, a kada ga izvedete grozno i potpuno osakatite izvorni materijal, ne piše vam se dobro. To je na svojoj koži možda i najbolje (ili najgore) osjetio Ben Ramsey, scenarist DB Evolutiona koji desetak godina nakon izlaska filma još uvijek prima prijetnje smrću.

„Stvarno je mučno kada napravite nešto što mrzi cijeli svijet.Kada svaki dan primate prijeteće mailove, slama vam se srce. Ušao sam u projekt ne kao fan originala, već kao biznismen koji je došao izvršiti zadatak kojega je dobio. Kada se idete baviti kreativnim poslom bez strasti nekada dobijete ispodprosječne rezultate, a nekada napravite teško smeće. Ja sam kriv za „Dragonball Evolution“. Ja i nitko drugi.“

Delete this movie

Kada vam scenarist filma otvoreno prizna kako je pristupao pisanju i kada vam se izjada na ovakav način, onda znate kako su fanovi raščerupali film. Svi su imali pravo buniti se i možemo otvoreno reći da vjerojatno ne postoji niti jedan čovjek koji će otvoreno priznati da mu se Dragonball Evolution sviđa. Od samog scenarija koji se potpuno posrao na izvornu priču, do jeftine kinematografije i prilično slabe glumačke postave, iz aviona se vidi kako je Fox snimao DB samo zato da zarade brze pare prije nego što izgube prava na film. Dragonball  je tako potpuno nezasluženo postao još jedan proizvod s greškom velikih holivudskih korporacija, a ljubitelji anime medija su svojim gnjevom dokazali da su izrazito nepovjerljiva skupina ljudi koja neće tako lako dati drugu priliku Hollywoodu.

Do dana današnjeg nisu je ni željeli dati nikome, a to se dobro vidi i na Death Noteu. Iako je film bez ikakvog pogovora prilično loš, u današnje se doba informacija lako može zaključiti kako je kod velike frakcije fanova Netflixov film bio katastrofa na razini Černobila još i prije nego što su ga pogledali. Agresivna kampanja koja se vodila protiv Ghost in the Shella uspjela je uzdrmati film i njegove rezultate, a Death Note, serijal s puno većom fanovskom bazom, jednostavno je pregažen još kada je prvi trailer ugledao svjetlo dana.

Preview koji traje nešto duže od minute nije otkrio ništa posebno o radnji filma, samo je predstavio nekoliko vizualno atraktivnih kadrova i soundtrack koji je zvučao obećavajuće i maliciozno. Video od deset milijuna pregleda na službenom Netflixovom YouTube kanalu bez pardona je skupio više od sedamdeset tisuća dislikeova, a najpopularniji komentari glasili su „Ovo je sranje“, „Ispovraćat ću se“ i „Nije mi dobro“. Ukratko, hejt je uzeo maha i napravio ono za što je bio zadužen – pokopao je film i od prosječne popodnevne zabave za introvertirane srednjoškolske prvašiće kakav je Netflixov Death Note na društvenim mrežama učinio to da jedan lošnjikav film na internetu ispadne ekvivalent užasima kao što su TV filmovi Stevena Seagala ili horori dvojbene kvalitete koje možete gledati na televiziji u dva ujutro. Baš zbog tog automatskog hejta Death Note drži 4.8 na ionako rijetko relevantnom IMDb-u i 25% u ocjenama publike na Rotten Tomatoesima. Fanovi animea tako su još jednom dokazali da je internetsko ocjenjivanje filmova vrlo lako moguće izmanipulirati, a tim putem zajebati i produkcijske kuće.

Angažmani loših scenarista, nedokazanih redatelja i nezainteresiranost studija nikako ne pomažu popularizaciji filmskih adaptacija animea, a fan baza koja ide u rat svaki put kada se objavi  sljedeći takav projekt još više odmaže cjelokupnoj situaciji. Ako fanovi superheroja previše uzdižu u nebesa filmove stvarane po avanturama njihovih najdražih strip-junaka, tada fanovi animea i mangi previše blate ekranizacije svojih najdražih serijala, upravo zbog tog „efekta Evolutiona“ koji je nastupio jednom kada je taj nesretni Dragonball film izašao u kina i nagnao mnogo fanova animea na nepovjerenje. Hollywood je već mnogo prilika ispucao. Dolaze li bolja vremena? Tko zna. Sljedeće godine izlazi još jedna ekranizacija mange – Alita: Battle Angel, kojega režira dokazani Robert Rodriguez, a scenarij piše legendarni James Cameron. Ako taj film ne uspije, ljubitelji japanskih stripova i animiranih filmova zaista će se poželjeti dokopati bilježnice smrti, sjesti za stol, nervozno ščepati penkalo i pobiti sve pohlepne holivudske šefove, plaćeničke scenariste i besramno bezobrazne redatelje, ukoliko o tome već ne maštaju.

A Ryuk će se negdje zadovoljno smijuljiti.

 

Andrija Golub

Andrija Golub

Dio Superheroja od 2015. godine. Urednik portala i jedan od njegovih osnivača. Glas iza naših video-eseja na YouTubeu i admin Facebook stranice.
Andrija Golub
Share on FacebookShare on RedditTweet about this on TwitterShare on TumblrPin on Pinterest
Posted in Filmovi, Početna, Tekstovi and tagged .

2 Comments

  1. Some people, especially those running on busy daily schedules tend to use the pills to help maintain weight since they can not afford to follow all the diet programs. This is not advised. It is recommended that one seek advice from a professional in this field before using the pills. This can save one from many dangers associated with the misuse.

    The diet pills should always be taken whole. Some people tend to divide the pills to serve a longer period of time. This is not advised and can lead to ineffectiveness. If it is required that one takes a complete tablet, it means that a certain amount of the ingredients are required to achieve the desired goal. It is also recommended that one does not crush the pill and dissolve it in beverages. Chemicals found in beverages have the potential of neutralizing the desired nutrients in the pill thereby leading to ineffectiveness. The best way to take the tablets is swallowing them whole with a glass of water.

    The diet pills speed up the metabolic processes. This is the key factor that leads to the burning of all the fats in the body. This means that one passes out lots of urine, which subsequently leads to dehydration. It is imperative that the user take lots of water round the clock. This will help curb dehydration, which can lead to health problems. In addition to that, water offers the required medium for the function of the nutrients and elimination of the fats.

    When buying the review of diet pills, it is imperative that one gets the most recommended dose. People tend to compromise the quality and effectiveness of the tablets due to the variation in cost. The low priced pills depict poor quality, which means their effectiveness is not reliable. Some have also been found to cause health problems. The dose should also be taken as recommended. Over dose will not speed up the process but rather lead to complication. This will increase risk of side effects. If the taking of the pill is forgotten, do not take more to compensate for the lost time.

    The diet plan enclosed with the diet pills has also to be followed. According to the requirements, the termination of the diet must be done even with no results. This means your body is irresponsive.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.