Fali mi Tobey Maguire

Neću lagati i praviti se stariji nego što jesam – mogu vam reći da se videoteka sjećam nekako kroz maglu, ali s veseljem i sjetom. Uvijek bih tamo bio najmanji, a sve police činile su se ogromnima. One su bile jedna od onih mjesta kojima se u mislima volite vraćati, a znate da ih više nikada nećete vidjeti, ne u onom obliku kakvim su postojale. Bilo da je to park koji je sada parkiralište, vaša zgrada osnovne škole koja je nekad bila nova i lijepa, a sada je stara i oronula, bilo da se radi o vremenu kada ste mislili da je Zack Snyder kvalitetan redatelj… Postoji nešto šarmantno kod svih tih stvari, pa tako i kod videoteka. Na najnižim su policama u videotekama u mom gradu redovito bili crtani filmovi, po čijim sam kutijama jedino i mogao packati i mrcvariti ih dok još nisam ni znao čitati (ali volio sam slike, hej), na najgornjim su bili uratci dvojbenog morala koje su moje generacije i ja upoznali mnogo kasnije i to na internetu, u nekom novom i atraktivnijem obliku, a na središnjim policama uvijek su bili izloženi najveći i najnoviji filmski hitovi. Točno se ondje krajem 2002. godine pojavila i filmska ekranizacija Spider-Mana redatelja Sama Raimija.

Možda su mi videoteke u magli, ali prvo gledanje Spider-Mana? Nikako! Provesti popodne uz superherojski film danas se možda čini kao dosadna ideja, ali takvi su se događaji prije petnaestak godina događali jednom godišnje, eventualno dvaput. Cijela stvar je bila još veća kada vam pružim informaciju da moj gradić tada nije ni imao kino. Tako da sam ja tog sudbonosnog dana bio potpuno spreman. Već sam imao šest mjeseci staža u čitanju i zbog toga sam bio bahat kao David Ayer na press konferencijama DC-evih filmova i pravio bih se važan kao Tony Stark kada god bi mi se ukazala prilika da nešto pročitam. Cijeli ću film razumjeti i dva će mi sata proletjeti brzinom munje. Da vidimo mi tko je uopće taj Peter Parker i je li Spider-Man toliko cool koliko pričaju. Vrijeme je za pustiti kazetu.

Leejeva i Raimijeva upornost

Prenijeti kultni lik na film po prvi put u povijesti nije nimalo lak zadatak, ali Raimi je odmalena bio fan stripa i često spominje kako je jedna od glavnih stvari zbog koje je dobio posao na filmu upravo njegova strast za Spider-Manom.

Prvo pojavljivanje Spider-Mana (Amazing Fantasy #15, kolovoz 1962.)

Danas svi znamo priču o Spider-Manu i njegovom stripovskom nastanku, a pogotovo o bitci koju su vodili jadni Stan Lee i Steve Ditko kada su željeli, zamislite vi to, učiniti superheroja tinejdžerom i uz to mu dati moći pauka. Te su davne 1962. godine šefovi Marvela jednostavno bili užasnuti Leejevom idejom.

„Gledaj, kao prvo, ljudi mrze pauke“, pokušao je Leeja uvjeriti tadašnji Marvelov izdavač Martin Goodman. „Kao drugo, on ne može biti tinejdžer. Zar ne znaš da su tinejdžeri samo i isključivo pomoćnici?“

„Da, ali…“ zaustio je Lee.

„Daj vidi koliko si mu problema natovario za vrat. Kakav je to heroj? Tip je slabić. A nije ni lijep. Ni jak. Ništa. Tko će, dovraga, čitati strip o takvom „junaku“?“ pitao se Goodman, držeći skice Stevea Ditka i velikog Jacka Kirbyja u rukama, čela nabranog od brige. Kako je Stanu ovo uopće palo na pamet?

Goodman i sve druge glavešine kompanije vjerojatno su kasnije poželjeli pojesti svoje riječi. Superjunak, a zapravo čovjek. Običan tinejdžer kome krinka superjunaka služi upravo kao maska ispod koje je klinac, ranjiv, često nesretan, s problemima kao i svi mi. To je bio Peter Parker, lik koji je u prvoj sceni filma o Spider-Manu očajnički trčao za školskim autobusom ne bi li ga stigao.

Sam Raimi savršeno je shvatio lik i koncept Petera Parkera, neprilagođenog mladića koji se na neki način skriva u svima nama. Prenijeti tako kultni lik na filmsko platno po prvi put u povijesti nije nimalo lak zadatak, ali Raimi je odmalena bio fan originalnog stripa i često zna spomenuti kako je jedna od glavnih stvari zbog koje je dobio posao na filmu upravo njegova strast za Spider-Manom.

Sin konzervativnih Židova, imigranata iz Rusije i Mađarske, Sam Raimi odrastao je zajedno s četvero braće i sestara u Michiganu, gdje je i upisao fakultet na kojemu je nakon tri semestra napustio studij engleskoga jezika kako bi se baivo onime što ga je oduvijek zanimalo. Pravo je malo čudo način na koji je Raimi skupio financije potrebne za snimanje njegovog prvog filma. Uz bok mu je stajao njegov najbolji prijatelj iz djetinjstva, Bruce Campbell, s kojim je Raimi doslovno išao od čovjeka do čovjeka, bilo koga tko se činio zainteresiranim, i molio da im udijeli novce za snimanje pravog, punokrvnog horor-filma.

Evil Dead, niskobudžetno djelo u kojemu je glavnu ulogu tumačio upravo redateljev pajdaš Campbell, svjetlo je dana ugledao 1981. godine i otada je postalo kultni hit. Dvadesetjednogodišnji Raimi nije ni sanjao da će njegov prvijenac prerasti u filmsku franšizu i da će dvadesetak godina kasnije sjediti u redateljskoj stolici idućeg najiščekivanijeg holivudskog blockbustera, koji se pokušavao snimiti po studijima Hollywooda još od vremena kada je mladi Sam bio na koledžu.

Lopovi, tarantule i dva propala studija

Ono što mu je pomoglo ostvariti snove je upornost, baš kao i ona Stana Leeja i Stevea Ditka pri uvjeravanju Marvelovih glavešina u njihov novi lik. Spidey je prošao doista trnovit put do toga da uopće bude nacrtan, a sličnu je kalvariju doživio prilikom produkcije njegova igranog filma. Sredinom osamdesetih, kada plan Rogera Cormana za snimanje filma o Spider-Manu nije zaživio, prava su ustupljena Cannon Filmsima, famoznoj kompaniji koja se specijalizirala za produkciju niskobudžetnih do srednjebudžetnih projekata, a Spider-Man je trebao biti njihov najveći zalogaj dotad. Tih godina nekoliko je ljudi bilo postavljeno za redatelja. Od Tobea Hoopera čija je vizija Spider-Mana bila divovska osmeronoga humanoidna tarantula koja se bori protiv svojih stvoritelja, zlih znanstvenika (ne zajebavamo se), preko Josepha Zita koji se kalio na filmovima Chucka Norrisa (opet se ne zajebavamo), pa do Stephena Hereka, postavljenog za vrijeme vladavine mutnog talijanskog šefa Giancarla Parettija, nitko nije uspio zajedno sa scenaristima, kojih je također bilo mnogo, prenijeti priču o Peteru Parkeru na ekran.

Jedan od storyboarda Cameronove verzije “Spider-Mana”

Nakon što su Cannon Filmsi, gle čuda, ranih devedesetih potpuno pokradeni, bankrotirali i ubrzo propali, prava na film su proslijeđena još jednoj produkcijskoj kući koja je danas poznata samo najvećim filmskim romanticima. Carolco Pictures, tada div koji je letio na uspjehu Terminatora 2, dobio je u ruke scenarij za Spider-Mana od nikoga drugoga do Jamesa Camerona, čiji neuspjeli pitch čak možete i pročitati na internetu. Cijela Cameronova ideja je toliko legendarna da vjerojatno zahtjeva jedan cijeli zasebni tekst, ali spomenimo samo to da je redatelj Titanika zamislio Arnolda Schwarzeneggera kao Doktora Octopusa. Svih mu šilterica Kevina Feigea! Zamislite si samo to…

Bez brige, projekt je također propao, Cameron je najuren, Arnie se „proslavio“ u jednom drugom superherojskom filmu koji je (nažalost) snimljen nekoliko godina kasnije, a Carolco Pictures u međuvremenu je također potpuno pokraden, bankrotirao i propao. Da nisu naši saborski zastupnici tada operirali po holivudskim brdima? Kako bilo, u međuvremenu se u cijelu priču upetljao Sony i njihovo filmsko dijete Columbia Pictures. Već je bila 1999. godina, tisućljeće je bilo na izmaku, svi su strahovali od Y2K virusa, od Hooperove dlakave tarantule prošlo je skoro dvadeset godina i otad se razvila tehnologija s kojom možete snimiti što god zamislite i bilo je pravo vrijeme za Avija Arada, izraelsko-američkog biznismena i tadašnjeg gazdu Marvel Studiosa, da udari šakom o stol i odlučno uzvikne:

„Ako ovi ne snime taj nesretan film o Spider-Manu, onda neće nitko!“

M. Night Shyamalan tada je bio izuzetno vruća roba u Hollywoodu, a nedugo kasnije se pretvorio u dežurnu sprdnju svih filmoljubaca sve do prošle godine kada im je opalio lagani šamar Splitom. No, Sony se nije odlučio za tog redatelja. Okrenuo se Angu Leeju, zanimljivom Azijatu koji je tih godina ponosno hodao s Oscarom u rukama za Tigra i zmaja. No, ni on na kraju nije bio dovoljno dobar za Sony, a samo dvije-tri godine kasnije je svijetu dao do znanja da superheroji možda uopće nisu za njega kada je od jednog Hulka napravio psihološku drametinu koja je uspavala i klince i odrasle, tako da je to možda bila i dobra odluka. David Fincher, mračni tip i redatelj Kluba boraca čiji je poster imao svaki muškarac u studentskim domovima kasnih devedesetih, ozbiljno se spominjao kao redatelj filma, ali Sonyju se nije svidjela njegova ideja ekranizacije priče Noć kada je umrla Gwen Stacy. Na kraju je izabran već detaljno opisani Sam Raimi koji je svoj posao odradio s ljubavlju, pruživši publici Spider-Mana kakvog smo gledali u zlatnom dobu Marvelovih stripova, štreberčića s naočalama koji najviše od svega želi pomoći svojoj zajednici i voditi se onim poznatim motom da s velikom moći dolazi i velika odgovornost.

Štreberi i goblini

Maguire je utjelovio izvornu verziju Petera Parkera, onog sramežljivog momka iz doba hladnog rata s okruglim naočalama zadubljenim u knjigu, s mnogo više problema od skejtera Andrewa Garfielda. Kao takav, bio je ključ uspjeha Raimijevog filma.

Spider-Man (2002): Detalj sa snimanja filma

No, prije no što je film izašao u kina, prije no što sam ga ja s pet-šest godina pogledao na kazeti i prije nego što je uopće snimljen, najaktualnije pitanje među geekovima bilo je – tko će utjeloviti Petera Parkera?

Za Freddieja Prinzea Jr., čovjeka koji je slomio toliko srdaca američkih tinejdžerki u smiraju devedesetih, Sam Raimi je u šali izvalio da mu ne bi dopustio ni da kupi kartu za film. Danas zaboravljeni Edward Furlong, onaj iritantni mali John Connor iz Terminatora 2 tada je bio publici poznat i kao neonacistički brat jednog drugog Edwarda u uspješnici American History X, a svojedobno je bio prvi izbor Jamesa Camerona za ulogu Spider-Mana (nije ni čudno zašto). A prije nego što je Leonardo DiCaprio bježao od medvjeda kako bi osvojio Oscara (čemu se sve čovjek danas mora podvrgnuti da osvoji Zlatni kipić!) i prije nego što je spašavao svijet od zagađenja, pričalo se kako bi mogao postati upravo Spider-Man. To se lako moglo dogoditi, ali uloga je na kraju otišla njegovom najboljem prijatelju, okruglastom momku smiješne face, strastvenom obožavatelju košarke i pokera koji je Sama Raimija oduševio u filmu Cider House Rules. Radilo se o Tobeyju Maguireu, koji je brzo postao jedan jedini Spider-Man za mnoge fanove stripa, čak i nakon frajerskog buntovnika Andrewa Garfielda i jedinog pravog tinejdžera u cijeloj priči, sadašnjeg Spideyja Toma Hollanda.

Ono što je Raimi sebi u glavi zamislio, Maguire je prenio na ekran besprijekorno. Iako ni sam Bog vjerojatno nije znao da će pet godina kasnije isti glumac plesati po ulicama New Yorka s emo frizurom, u svakoj drugoj sceni praviti tužne izraze lica koji će biti inspiracija za mnoge internetske meme i snimati sapuničaste scene zajedno s tada još nedokazanom Kirsten Dunst, za jednog nevinog Spider-Mana Tobey je bio upravo ono što je bilo potrebno. Jer, njegov Peter nije bio ni lijep, ni jak, ni popularan u društvu, ništa što su Marvelovci šezdesetih zahtijevali od Stana Leeja da njegov eventualni glavni lik novog stripa to bude. Maguire je utjelovio izvornu verziju PP-a, onog sramežljivog momka iz doba hladnog rata s okruglim naočalama zadubljenim u knjigu, s mnogo više problema od skejtera Andrewa Garfielda. Kao takav, bio je ključ uspjeha Raimijevog filma.

Još jedan glumac koji je besprijekorno odradio svoj posao u Spider-Manu bio je Willem Dafoe. Prije njega ulogu su odbili Nicolas Cage (majko moja draga!), John Travolta i John Malkovich, a Dafoe se pokazao kao još jedan tip koji će svoj posao odraditi sa strašću. Nije tajna da se danas ikonični glumac jako zabavljao u dvojbenom kostimu Green Goblina koji je izgledao kao da je izletio iz Power Rangersa, kao što je i poznato da je Dafoe odradio većinu kaskaderskog posla. Dobra mu je podrška bio tada mirni James Franco, koji do dan danas ostao „taj“ Harry Osborn, najbolji i jedini prijatelj Petera Parkera. Interesantno je rivalstvo koje se već u tom prvom Spider-Manu polako počelo buditi između njih dvojice, a Franco, koji tada nije mislio za sebe da je neshvaćeni redatelj art filmova, savršeno je dobro shvatio odnos dvaju likova.

Forgot about Spidey

Prije petnaest godina nisu postojali „svemiri“, nije postojala potreba za set-upom drugog, trećeg, četvrtog, osamnaestog nastavka, već je jedini cilj bio snimiti dobar film.

Spider-Man (2002)

Iako sam mlad, nostalgična sam duša. U nekom jednostavnijem dobu jednostavnije se živjelo i nitko se nije previše zabrinjavao time u kojem će se svemiru ukrstiti ovaj i onaj superheroj, hoće li naredne godine izaći deset ili petnaest filmova o superjunacima i hoće li ona još tamo dva-tri škrta studija napokon pristati prodati prava na likove koje su si priskrbili dok je Marvel bio u financijskim govnima. Marvel da je siromašan? Vjerojatno mislite da je to nemoguće, ali nekoć je to bila realnost. Jedan od onih koji su ga izvukli iz te kaljuže bio je upravo Spider-Man iz 2002., a da ne spominjemo njegov superiorniji nastavak koji je uslijedio dvije godine kasnije. Današnjim klincima Raimijeva trilogija vjerojatno je pomalo blesava i nije dovoljno kul. Blesava? S tisuću faca Tobeyja Maguirea, crtićki raspoloženim Willemom Dafoeom kao Zelenim Goblinom i vrištanjem dame u nevolji iliti Mary Jane, ne možemo priznati da dobri stari Spider-Man nije šašav i cheesy, ali bez obzira na sve, još se uvijek dobro drži. Uz to, kada promatrate film iz vremenske perspektive, da ga nije bilo, postoji velika mogućnost da sada ne biste imali ni MCU ni DCEU, ni CW-ove ni Netflixove serije o dečkima i curama u kostimima, jer je Spider-Man bio prvi takav film u novom tisućljeću koji je doslovno slomio box-office i pokazao svijetu, a i mnogim lovatorima u industriji kako bi ekranizacije stripova možda mogle biti glavna stvar u skoroj budućnosti.

“Nowadays, everybody wanna talk like they got something to say

But nothing comes out when they move their lips, just a bunch of gibberish

And motherfuckers act like they forgot about Dre”

Tako Eminem repa refren legendarnog singla Dr. Drea Forgot About Dre, s albuma 2001 iz 1999. godine. U toj pjesmi Eminem i Dre žele dati do znanja fanovima i hip hop svijetu kako su zaboravili kakav je zapravo utjecaj svima nam poznatog Doctora. Ako malo bolje pogledate, možemo reći da su fanovi superheroja isto tako zaboravili na Spider-Mana. Štoviše, ne samo na njega, već na cijelu jednu eru. Rane kritike govore da je Spider-Man: Homecoming najbolji film o Spider-Manu svih vremena. Možda i bude upamćen po tome, možda razbije sve rekorde na kino-blagajnama baš kao što je to učinio i Raimijev prvi film i možda Tom Holland postane istinski penjač po zidovima za što se već sad vidi da svakako ima potencijala, ali nikada neće biti „onaj prvi“. Isto kao što Ben Affleck nikada neće biti prvi Batman, isto kao što Henry Cavill nije prvi Superman. Isto kao što superherojski filmovi nažalost nikada neće prestati biti jednolični proizvodi hladnih korporacija kao što je bio krah naziva The Amazing Spider-Man franšiza. Prije petnaest godina nisu postojali „svemiri“, nije postojala potreba za set-upom drugog, trećeg, četvrtog, osamnaestog nastavka, već je jedini cilj bio snimiti dobar film, kao što su Marvelovi producenti pokušavali napraviti dvadeset godina prije no što je u ovom tekstu već naveliko opjevani Spider-Man snimljen. Kao i što su sam Stan Lee i Steve Ditko prije svega željeli stvoriti zabavan i poučan strip, a ne multimilijunsku franšizu. Ako se želite vratiti u takvo vrijeme, gdje su se superherojski filmovi snimali sa strašću, gdje su prevladavale nezaboravne teme poput one Dannyja Elfmana nasuprot današnjih generičnih reciklaža, ako želite vidjeti zastarjele efekte, govor o odgovornosti kojega znate već napamet, cringe-worthy pjesmu Nickelbacka, štreberkastog Tobeyja Maguirea i Jamesa Franca koji tada još nije bio pseudointelektualac, ako želite vidjeti čistu romantiku, okrenite se izvornom Spider-Manu. Jer, šarm mu nitko ne može oteti.

Andrija Golub

Andrija Golub

Dio Superheroja od 2015. godine. Urednik portala i jedan od njegovih osnivača. Glas iza naših video-eseja na YouTubeu i admin Facebook stranice.
Andrija Golub
Share on FacebookShare on RedditTweet about this on TwitterShare on TumblrPin on Pinterest
Posted in Filmovi, Početna, Tekstovi and tagged , .