Recenzija: “Luke Cage” nije revolucionaran, ali ima kvalitetu

 

Recenzija: Luke Cage

Recenzija: Luke Cage

Piše: Andrija Golub (Gole)

Kada je Netflix prošle godine izbacio prvu sezonu odličnog Daredevila, kasnije i manje dobru, ali nipošto lošu Jessicu Jones, a ove godine i nastavak priče o Vragu iz Hell’s Kitchena, spomenuti je streaming servis uzdrmao fanove superjunaka diljem svijeta nekoliko puta i dokazao kako se takve serije mogu izvesti na itekako ozbiljan i kvalitetan način. Ukratko, Netflix je dao publici ono za što je desetljećima bila zakinuta – dobru superherojsku televiziju, pokazujući pravu (bez)vrijednost sapunica poput vrlo popularnog ArrowaGothama i sličnih serija koje možemo pratiti na CW-u ili FOX-u, ali dao nam je i nešto što vrlo često ne možemo vidjeti ni na velikom platnu tijekom gledanja Marvelovih blockbustera raskošnih efekata i priča koje su veće od života – glavnim junacima svojih priča scenaristi spomenutih serija dali su popriličnu ljudskost, ranjivost i realnost.

Zato, ali i zbog mnogih drugih razloga, ne treba čuditi što se za suradnju između Marvela i Netflixa govori kako je proizvela trenutno najjačeg igrača na superherojskoj sceni, kako na filmskoj, tako i televizijskoj, pa su mnogi s velikim nestrpljenjem očekivali treću seriju iz njihove palete street-level junaka koji će se kasnije udružiti i stvoriti kultne Defenderse. To je bio, pogađate, Luke Cage.

Kada mu sabotirani eksperiment podari nadljudsku snagu i neprobojnu kožu, Luke Cage postaje bjegunac pokušavajući ponovno izgraditi svoj život u New Yorku, točnije u Harlemu, koji je prošaran kriminalom. 

Termin blaxploitation pojavio se početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada ga je skovao Junius Griffin, bivši filmski publicist i tadašnji šef NAACP-a., a najviše je vezan upravo uz sedmu umjetnost. Djela tog žanra najčešće su bila namijenjena isključivo afroameričkoj publici, no popularnost se s vremenom uspjela prenijeti i na druge rase.  Baš zbog toga, blaxploitation je postao izuzetno kontroverzan širom nacije u kojoj je rasizam i dan danas vrlo osjetljiva tema. Tih je ranih sedamdesetih kinima kinima harao jedan Shaft, a prašinu je podizao Sweet Sweetback’s Badasss Song, oboje podmazani bogatom orkestracijom i melodičnim zvukom soula i funka. Glavni junaci takvih filmova obično su živjeli u siromašnim naseljima punim kriminala i borili se protiv osebujnih, katkad vrlo karikiranih negativaca. Afroamerikanci su napokon dobili svoju kinematografiju, različitu od drugih i lako prepoznatljivu, čije će motive kasnije posuđivati i veliki fan istih filmova, kultni redatelj Quentin Tarantino.

Nekoć Shaft, danas Luke Cage

Još jedna stvar koju Tarantino jako voli, a koja je nastala povodom blaxploitation perioda je i strip o snažnom crncu neprobojne kože koji je heroj i nikoga se ne boji. Naravno, govorimo o samom Lukeu Cageu, kojega su kreirali (bijelci) Archie Goodwin i John Romita Sr. 1972. godine i nadjenuli mu nadimak “Power Man”, kao i nezaobilaznu doskočicu “Sweet Christmas“, koja je postala nešto ravno onom Zagorovom “Hiljadu mu doboša Darkvuda”, ako ćemo uspoređivati Marvel s tadašnjim (a i sadašnjim) stripovima popularnim u (ex) Jugoslaviji. Tako je afroamerička zajednica dobila i svog prvog superjunaka, koji je također živio u siromašnom naselju punom kriminala i borio se protiv osebujnih, katkad vrlo karikiranih negativaca.

Power Man!

Dugo je Luke Cage čekao na svoju ekranizaciju. Spomenuti ga je Tarantino htio prenijeti na veliko platno nakon što je snimio Reservoir Dogse, ali ipak se odlučio za Pulp Fiction (i nimalo ga ne krivimo zbog toga). U sveopćoj rasprodaji prava devedesetih, Marvel je ustupio Lukea Cagea Sonyju koji ga nikada nije snimio, iako je John Singleton već sjeo u redateljsku stolicu, a Jamie Foxx se tukao s Tyreseom Gibsonom oko glavne uloge. No, 2013., zajedno s Daredevilom, Jessicom JonesIron Fistom, Netflix se dokopao i Power Mana.

Za showrunnera serije izabran je Cheo Hodari Coker – negdašnji glazbeni novinar, vrlo iskusan u svojemu polju i, dakako, veliki poznavatelj uličnog života oko kojega se serija vrti. Činjenica je kako je Coker poznavao i samog Biggieja Smallsa, pokojnog gangsta repera, poginulog u pucnjavi (a u seriji se pojavljuje i Faith Evans, njegova udovica, kao glazbena gošća), po kojemu je i modelirao lik glavnog negativca Cottonmoutha. Prvotne kritike na seriju bile su jako dobre – eminentni su je američki kritičari nazivali revolucionarnom i sipali neviđene hvalospjeve na njen račun. Deadline ga je nazvao “društveno najrelevantnijom serijom koju ćemo ove godine imati prilike gledati”, a neki su išli tako daleko da su je proglasili najboljim Marvelovim projektom ikada.

Naravno, pretjerali su. No ipak, Luke Cage uopće nije loš. Ako ćete uspoređivati kvalitetu serije s, na primjer, Jessicom Jones, moglo bi vam se dogoditi da lako vodite bitke sa samim sobom. Luke Cage počne sporo, nastavi sjajno i završi solidno.

Mike Colter, glumac koji utjelovljuje naslovnog junaka, seriju je nazvao Marvelovom Žicom i pogodio u sridu. Luke Cage jedna je od rijetkih serija koja precizno, realno i vrlo iskreno prikazuje ulični život američkih geto naselja, prebacujući lopticu između običnih stanovnika Harlema koji nastoje živjeti mirno bez obzira na to što ih s druge strane mreže u oči gledaju beskrupulozni mafijaši i gangsteri koji ugnjetavaju njihove živote, bilo izravno ili neizravno. Svakodnevne situacije na kvartovskim ulicama prikazane su životno i dinamično, svaki je od tamošnjih persona upečatljiv i podsjeća vas na razne likove koji i sami viđate u svojim životima, kao na primjer na onog tipa koji redovito sjedi ispred opskrbe u vašoj ulici s dvolitrenom plastičnom bocom jeftine pive u ruci ili onog frenda koji vas konstantno žica cigaretu. Luke Cage publici predstavlja zajednicu koja funkcionira kao organizam. Atmosfera također ide uz ostale Netflix/Marvel serije – kod akcijom i nasiljem nabijenog Daredevila glavna je boja koju su autori isticali bila tamnoplava, kod neo-noir Jessice Jones ljubičasta, dok je kod ovakvog retro Lukea Cagea naglasak na nijansi žute, što podsjeća na izvorni kostim junaka.

Spominjajući upečatljive likove kojih ovdje ima oho-ho, treba se posvetiti i tonu serije koji je također krojen po savršenoj mjeri. TV priča o Power Manu vratila ga je njegovim stripovskim korijenima stvarajući jedinstven neo-blaxploitation primjerak – i ovdje imate glavnog junaka crnca koji živi u nasilnom kvartu i bori se protiv osebujnih, katkad i karikaturalnih negativaca dok u pozadini svira neka funk ploča, a ponekad i old-school hip hop traka poput Bring the Ruckus legendarnog Wu Tang Clana.

Luke Cage nije se mnogo promijenio od njegove premijere u prošlogodišnjoj Jessici Jones – još uvijek se radi o simpatičnom dobrom divu koji šuti i pokušava se držati po strani, ali nevolje ga uvijek sustižu.  Mike Colter u glavnoj ulozi poprilično je šarmantan i uvjerljiv, a scenaristi serije napravili su odličan posao prikazujući koliko neuništivom čovjeku koji je otporan na metke možete psihološki nauditi i slomiti ga možda i više nego fizički. Colteru dobru podršku daju i Simone Missick kao detektivka Misty Knight, ali i sveprisutna Rosario Dawson kao dobro nam poznata Claire Temple koja još jednom krade show u ulozi sposobne i jake žene koja konstantno nalijeće na ljude s čudnovatim sposobnostima. Valja spomenuti i doprinos gostujućih Frankieja Faisona i Rona Cephasa Jonesa, prekaljenih afroameričkih glumaca koji sveukupnoj atmosferi serije daju još više.

“Everybody wants to be the king” – Mahershala Ali kao Cottonmouth

Možda i najzanimljivija stvar, u skladu s ostalim Netflix/Marvel serijama jesu negativci, koji nisu toliko pamtljivi po svojim postupcima kao u Daredevilu ili Jessici Jones, ali su interesantni baš zbog cijelog blaxploitation stila kojega serija posjeduje. To se može pokazati kao dvosjekli mač jer se nekim gledateljima cheesy smijeh glavnog negativca Cornella Cottonmoutha (izvrsni Mahershala Ali) možda neće svidjeti, kao što im možda neće sjesti ni držanje te šaptajući govor Thea Rossija kao Shadesa, no teško se naposljetku oteti dojmu kako nas takve izvedbe zlikovaca, te male sitnice, podsjećaju na neka starija vremena kada nije sve bilo toliko mračno i ozbiljno kako nam se to danas servira u Hollywoodu, što često ima potpuno različit osjećaj kada se svi aspekti uzmu u obzir. Još jedna negativka koju valja spomenuti je i Alfre Woodard u ulozi Mariah Dillard, političarke i rođakinje Cornella Stokesa koju ćete pri gledanju itekako zamrziti.

Svi po soundtrack!

Uz takve negativce, velika je poslastica i uistinu genijalan soundtrack kojega su sklopili Adrian Younge i Ali Shaheed Muhammad, sastavljajući čitav orkestar i opet naginjujući prema blaxploitation žanru soul i funk zvucima uz već spomenutu pokoju hip hop pjesmu. Skladatelji su svojedobno izjavili kako su “za 13 epizoda serije željeli stvoriti 13 albuma” i u tome su na odličan način i uspjeli. Tako u Cottonmouthovom bircu Harlem’s Paradise gostuje niz glazbenika izuzetno bitnih za afroameričku kulturu poput Raphaela Saadiqa, The Delfonicsa i Method Mana.

Kada se to sve tako raspiše, čini se da je Luke Cage zaista fantastična serija koju svi valjaju pogledati. Ovo drugo stoji, ali ništa nije savršeno i sve ima svoje mane…

A najveća je radnja koja vas nikada ne uhvati kako spada, iako ćete prilikom gledanja naići na nekoliko vrlo dobrih (i danas popularnih) plot-twistova. Teško se može reći da je jedan dio radnje nešto posebno loš, ne, sve je na pristojnoj razini, ali se moglo bolje i bezbolnije. Ovako ćete, uživajući u izvrsnim nastupima glumaca i predivnom soundtracku, morati preživjeti naporne tirade o planovima kriminalnih bandi i dugim, rijetko pametnim i značajnim dijalozima za koje pri kraju serije više uopće nećete mariti. Uz to, Lukeovi korijeni, iako su nenametljivo i hvala Bogu, otprilike kratko ispričani, također su izuzetno klišejizirano i zastarjelo opisani, a njegova medijska eksponiranost u kasnijem dijelu sezone prilično je nelogična kada junaka Harlema na početku scenaristi predstave kao nekoga tko bježi od središta pozornosti, a zatim ju kasnije objeručke prihvaća. Također, neke su akcijske scene razočarale prilično konfuznom montažom i generičnom režijom, što će nekima ostaviti gorak okus u ustima. Šteta je što se stripovski “hero-for-hire” element glavnog lika nije do kraja iskristalizirao, no vjerojatno ćemo i to vidjeti u budućnosti jer serija dostiže respektabilnu popularnost.

Ubrzo nam i ovo stiže!

No, kao što je već navedeno, većinu ćete napornih i nemaštovitih trenutaka uspjeti popraviti svime dobrime što je nabrojano, kao i ushitom kada Luke Cage ponekad ščepa nekog bandita, zamahne njime i pošalje ga sve do Dapčevačkih Brđana ili kada uzvikne “Sweet Christmas!”. Kako bilo, Netflix je ponovno uspio – ne kao sa Daredevilom ili, da se maknemo od superjunaka, Narcosima ili Stranger Thingsima, ali je uspio. I dok je kvalitete, bit će i novih serija o Marvelovim likovima, a mi ćemo ih, kao i dosad, sve u jednom vikendu pogledati.

Andrija Golub

Andrija Golub

Dio Superheroja od 2015. godine. Urednik portala i jedan od njegovih osnivača. Glas iza naših video-eseja na YouTubeu i admin Facebook stranice.
Andrija Golub
Share on FacebookShare on RedditTweet about this on TwitterShare on TumblrPin on Pinterest
Posted in Početna, Serije, Tekstovi and tagged .